Raza sa djecom živi u Živinicama. Pašan je odveden u logor u Sušicu kod Vlasenice i do danas se ne zna šta se sa njim desilo.

Muratović Pašan

Pašan je rođen 1947. godine. Poslije očeve smrti živio je sa majkom i sestrama. Kada su sestre odrasle i poudale se, njegova mati Naza se udala za Sefera Lilića. Tu je Pašan i odrastao. Završio je osnovnu školu u Podžeplju, a Ekonomsku u Rogatici. Ekonomski fakultet je završio u Sarajevu. Zaposlio se u Vlasenici.

U Vlasenici je Pašan dobio stan i oženio je Ambešković Razu. Sa njom je stekao kćerke Mirsadu, Mersihu i sina Mersada. Kada je započeo rat 1992. godine nije htio napuštati Vlasenicu. Odveden je u logor i tu mu se gubi svaki trag. Porodica je iseljena u Kladanj odakle je otišla u Živinice, gdje i danas živi.

Muratović Pašan i Raza sa kćerkama

Mirsadom i Mersihom

Raza radi u bolnici u Tuzli. Uz pomoć oca je napravila kuću u Živinicama u kojoj živi sa kćerkom Mersihom koja je završila Filozofski fakultet, grupa Bosanski jezik i književnost i Merasadom koji je učenik srednje škole. Kćerka Mirsada je završila fakultet i udala se.

Kuća Muratović Raze u Živinicama

O tome šta su doživljavali za vrijeme rata u Vlasenici, Mersiha je napisala priču koju prenosim u cjelini, bez ikakvih izmjena. Evo te priče:

OVO JE NAŠA PRIČA

Raza sa sinom Mersadom

Kada su početkom 1992 god. naše komšije muslimani, a manjim dijelom i Srbi, bježali iz  Vlasenice, mi smo ostali u stanu i s čuđenjem posmatrali šta se to dešava oko nas. Potom su se skoro svi vratili i možda je to i bio glavni uzrok naše tragedije. Evo i zašto.

U aprilu 1992 god. svi su ponovo bježali a moji roditelji su još odlučnije riješili da ostanu. Mi djeca molili smo ih da i mi bježimo, ne zato jer smo se bojali već što je to djeci kao što smo mi bili, djeci koja nisu znala šta je rat i nisu shvaćala šta se događa, predstavljalo neku vrstu atrakcije. Bježati u drugi grad tamo gdje su „naši“, kriti se po skloništima, upoznavati nove ljude i nove krajeve, sve to je

nosilo nova uzbuđenja za nas. Na naše molbe moj babo Pašan imao je sljedeći odgovor: „Što da bježimo, mi nismo nikom ništa uradili. Ovo je ludilo. Da ostavimo sve i idemo u tuđi svijet na tuđu grbaču. Vidiš da su svi već jednom bježali pa se vratiše. Vratiće se oni opet...“. Ali tako nije bilo.

Neke babine kolege, prijatelji i komšije, preklinjali su ga da bježimo sa njima, on nije htio.

Desio se i pokolj muslimana u Zaklopači, blizu Vlasenice, on opet nije htio. Majka također. Ona je „čuvala“ svoj posao medicinske sestre i smatrala da nas neće dirati jer im je potrebno medicinskog osoblja. Kad su moji roditelji najzad shvatili kolika je opasnost po naš život ako ostanemo, bilo je kasno.

Jedno jutro putevi su bili blokirani, tenkovi su ušli u naš grad i od tog dana Vlasenica je postala grad-pakao. Srbi su putem megafona obavještavali da je Vlasenica prešla u njihove ruke, te da muslimani predaju oružje i nikom se ništa neće dogoditi, te da svatko može ostati u svojoj kući. Naravno to je bila velika laž na koju je veliki broj muslimana nažalost nasjeo. Ono malo oružja što su imali predali su policiji, te je Vlasenica „pala“ bez ijednog ispaljenog metka. Za žene i djecu bio je u početku organizovan prijevoz do Kladnja i tada je ženski dio familije moje majke bezbjedno prešao na našu teritoriju. Muški dio je bježao preko šuma i svi su uspjeli preći. Mi nismo htjeli da se odvajamo od oca pa tako i nismo otišli s tetkama, a otac nije htio

Raza sa kćerkom Mirsadom

od nas pa ni on nije otišao s dajdžama. Nedugo zatim ni žene i djeca nisu više mogli ići autobusima, ustvari, mogli su ali na rizik jer su ti autobusi većinom voženi na Pelemiše, gdje su žene pa i djeca silovani a potom ubijani. S Pelemiša nitko nije došao živ.

Tako smo mi ostali u svome stanu i postali svjedoci zločina nad muslimanima. Za nas nije bilo nikakvog izlaza.

Srbi su prvo popalili sva muslimanska sela oko Vlasenice. Potom su muški ali i ženski dio muslimanskog stanovništva ubijali ili vodili u logor „Sušica“ koji su formirali. Sve to mi smo posmatrali sa našeg balkona koji je gledao na ta sela i na glavnu ulicu kojom su provoženi ljudi zarobljenici svezani i pognutih glava. Ni sa kim nismo bili u kontaktu. U čitavom gradu ostalo je još par muslimanskih porodica uglavnom starijih osoba koji su ostali da „čuvaju imanje“. Komšije srbi nisu smjeli a ni htjeli da govore sa nama niti da nam pomognu. Bili smo svjedoci i rušenja džamije u Vlasenici.

Mersiha i Mirsada na protesnom okupljanju traže da im se kaže istina o nestalom ocu Pašanu.

Kod nas u stanu vladala je sljedeća situacija: otac je prestao raditi te nigdje nije izlazio iz stana punih pet mjeseci koliko smo bili u četničkim rukama, mama je radila jer nam je samo tako mogla dobavljati hranu a mislila je i da nas tako štiti jer dok im ona treba mi smo bezbjedni, a mi djeca smo povremeno izlazili napolje te donosili nove informacije kući. Nismo imali struje, zalihe hrane su se istrošile, imali smo novca ali nismo smjeli izaći da šta kupimo. Doduše nije se ni imalo gdje šta kupiti. Ponekad bi došla „zelen“ iz Bijeljine i mi smo trčali do radnje da kupimo paprika, paradajza i ostalog što je rađalo u to doba godine. Kako nije bilo struje povrće smo jeli prijesno a hljeb smo pekli kod komšinice Zumre, s kojom smo jedino tako mogli komunicirati. Nekad bi se vozila UN-a parkirala ispod naše zgrade i mi bi smo trčali da ih molimo za lunch-paket. Sjećam se da sam jednom vojniku UN-a pokušavala objasniti na engleskom da sam muslimanka i da smo tu u opasnosti, on ili me nije razumio ili nije htio da me razumije.

Relacija kretanja moje majke bila je stan-posao-stan, naša stan-haustor-stan, a očeva je bila u okviru stana od prozora do prozora. Svi smo živjeli u strahu ali nitko to nije ispoljavao kao moj babo. Izbezumljen od straha on je trčao od prozora do prozora gledajući da neće kakav vojnik ući u zgradu i sve nas poubijati. Ako bi se desilo da uđe, on je u dva skoka bio pod krevetom spavaće sobe a mi smo ga obavještavali kad opasnost prođe, odnosno kad vojnik prođe kraj naših vrata. Jedina razonoda bile su mu cigarete koje nije imao, pa je pušio lišće maminog cvijeća. Ponekad bi majka dobila na poslu kutiju ili dvije cigareta. Mi smo mu ih krili pa kad bi mu kasnije nestalo davali mu, uvijek se iznova radujući osmijehu  koji bi nam tada uputio. A tada je bilo teško izmamiti mu osmijeh. Ne sjećam se da je jeo i spavao, sjećam se samo da je ćutao i pušio.

Osman Zimić, Pašan i Mujo Čardaković u mladosti

Često su dolazili da nam pretresaju stan, tražili su oružje i to uvijek u gluho doba noći. Zatim su zvali telefonom i prijetili: „A još ste tu, eto nas da vas koljemo.“ U takvim noćima za nas nije bilo sna. Ne mogu reći da smo još bili djeca jer nas je strah natjerao da odrastemo prije vremena, tako da smo ubrzo postali odrasli ljudi koji su u potpunosti shvaćali ozbiljnost situacije. Molili smo Boga da nitko od srba ne pogine jer je onda bilo gore za nas. Sestra je imala 14, ja 12 a brat 9 godina. Možda posljedjna naša šansa da se spasimo bila je kad su došli neki srbi muž i žena i obećali da će nas prebaciti na našu teritoriju ako im prepišemo sve što smo imali. Moj babo nije na to pristao rekavši: „A šta kad se ovo završi gdje ćemo mi. Zar da ostanemo bez ičega sad kad sam se toliko borio da šta steknem“. I tako smo propustili i tu šansu.

Majka je od doktora dobila potvrdu da radi u bolnici, te da nas ne smiju dirati jer im je potrebna. Ta potvrda nas je spasila dva puta. Prvi put su došli oko osam uvečer, mi smo se sakrili, mama je pokazala potvrdu i oni su otišli. Drugi put su došli oko ponoći. Mi smo se zagrlili i učili sve dove i sure koje smo znali, i molili Boga da nas ne diraju, a majka je opet pokazala potvrdu i opet su nas ostavili. Sa prozora smo gledali kako tuku i odvode starce koji su ostali u zgradi. Treći put nas ni potvrda nije spasila. U noći 11-og na 12-ti septembar probudili su nas urlici nekih pijanih vojnika ispred zgrade: „Ima li turaka da koljemo, izlazite turci, oooo turci“.

Pašan sa društvom iz mladih dana

Mi smo se skupili jedni uz druge i plakali, drhtali i ćutali.

Sjećam se da sam od straha zaboravila sve dove i sure. Čekali smo. Taman kad su htjeli da uđu u zgradu došla je policija i odvela ih. Da su ušli poklali bi nas jer su tu noć poklali toliko muslimana da su ujutro cisterne prale krv sa ceste. Do tih podataka smo došli kasnije u logoru jer su zarobljenici bili primorani da tovare leševe na kamione i da peru ceste. Ujutro smo saznali da je ubijena i Zumra kao i njen muž Hasan kod kojih smo pekli hljeb. Naime, sestra je pošla kod Zumre i vidjela krv a neki njen drug ju je vratio rekavši da je Zumra ubijena te da i mi moramo bježati jer će nas tu noć odvesti u logor. Meni je također jedna srpkinja rekla da se sakrijemo jer tu noć neće nitko od muslimana ostati. Rekla sam joj za maminu potvrdu a ona mi je odgovorila da to više ne važi. Molila sam je da nas sakrije u svoj stan koji je bio odmah do našeg. Rekla je da će nas i tu tražiti te da će i nju ubiti ako nas nađu. Jedan komšija srbin je istu priču kazao mojim roditeljima te molio da se prekrstimo jer ćemo se jedino tako spasiti.

Legli smo obučeni jer smo znali da je to kraj. U tri sata iza ponoći 12-og na 13-ti septembar zalupali su na vrata. Majka je kao i uvijek izašla da otvori a mi smo ostali u sobi sa ocem. Mama nije dala da babo otvara vrata prilikom njihovih „dolazaka u naš stan“ jer je znala da će ga odmah odvesti u logor .„Samo nek im nije na očima“- govorila je. Pa tako je bilo i te noći, pokazala im je potvrdu, ali su joj rekli da ona više ne važi te da moramo poći. Preskočiću detalje razgovora i način našeg odvođenja jer je to posebna priča. Doveli su nas u logor. O našem boravku tamo također  neću detaljisati .Samo ću reći da je bilo strašno. Sutradan je bio organizovan prijevoz do Kladnja za žene i djecu. Mi smo čekali zadnji nadajući se da će pustiti i oca sa nama. I pustili su ga, ali kad je sjeo u autobus jedan četnik mu je rekao da izađe. Majka je izašla i molila da ga puste. Nisu ga pustili. Ušao je i izljubio nas a majci je rekao da nas čuva. Rekao je još i da se ne brinemo jer da je sad sa našim narodom pa šta bude s njih biće i s njega. Mahali smo mu i plakali sve dok se kapija logora nije zatvorila. Nikada neću zaboraviti njegov pogled i osjećaj koji sam tada imala, osjećaj da se vidimo zadnji put. Mi smo iz  Tišće pješke došli u Kladanj a odatle u Živinice kod maminih roditelja. Naša patnja ni tu nije prestala. Bili smo gladni, bez odjeće, bez oca. Kasnije je majka počela raditi, napravila nam je kuću, i nikad se nije udala. Ona se još nada. Za oca više nikad ništa nismo čuli.

Ovo je naša priča, naravno, ispričana u najkraćim crtama jer je za nju potrebno mnogo više stranica, vremena i suza. O svakom danu koji smo tamo proživjeli može se napisati po jedna priča.

Muratović Mersiha