Poslao mi je Mensur fotografija i tekst pa sam pripremio priču o njemu i njegovoj porodici sada, da se može usporediti sa onom od prije pet godina.

Velika je to, ogromna razlika. Prije pet godina govorilo se o spašavanju i sklanjanju naseg izbezumljenog naroda, a sada su to priče o uspješnom uklapanju u nove sredine. Veliko je zadovoljstvo o tome pisati. Nadam se da će Mensur podstaći i ostale naše širom svijeta da se jave, da se svi radujemo, da razmijenimo iskustva, želje, da ...

Mensurov sin Mahir je u ranijoj priči bio mala beba. Sada je to veliki momčina. Doduše voli se još maziti, ali ne smeta. Ne voli se samo on maziti.

Ugledao se i Mensur na Mahira pa bi i on da ga tetka Muška malo mazi.

Kada su djeca velika, kao što je Mensurova kćerka Mersiha, onda se Mensur uozbolji. I treba.

Mersiha je prava velika cura. Ide u četvrti razred. Odlična je učenica. To ona redovnim radom lako postiže, pa ima vremena da nauči i mnoge druge lijepe i korisne stvari.

Kažu da su u Švedskoj zimi mnogo duge noći, a dani kratki. Prilagodili su se tome Mahir i Mersiha. Imaju dovoljno vremena noću da se igrajau, ali najviše vole da se kuletaju.

Mahir je ko nešto ljutit, ostavio je svoje kulete. Ko Haliman.

Aha to je, znači problem: bolje je i veselije na Mersihinim kuletama. Sada je Mersiha malo ljuta i ozbiljna, ali je važno da je po Mahirovoj želji i i da je on veseo.

Mnogo toga lijepog ima sada u Mensurovoj kući. Mensurova supruga Emina i mati Naza su ponosne. Ne zna se ko je više. Došla je Naza u posjetu.

Emina ima dobar posao. Radi kao šefica odjela robe iz balkanskih zemalja u jednom velikom tržnom centru. Radi to uspješno i sa velikim zadovoljstvom.

Ponosan je i Mensur. Raduje se da je doživio da dočeka majku u svom stanu od 120m². Treba materi objasniti kako je kupio i opremio stan. Ozbiljana je to i važna stvar. Ali njegova mati ne treba da se brine, sve se može postići kada se radi planski, smišljeno i sa voljom.

Mirna je i zadovoljna Naza. Sve joj to izgleda nevjerovatno, reklo bi se nestvarlo lijepo. Njen sin Mensur radi kao rukovodilac proizvodnje u velikoj tvornici. Postoji kod nje strah kako to sve uspijevaju i postižu u tuđoj zemlji.

Odlutala je Naza nekuda daleko u mislima. Pokušava naći odgovor: zašto Mensur nije mogao to isto postići i u svojoj zemlji. Odgovora nema, ali ostaje sjeta, tuga.

Ima nešto u našim ljudima što je neuništivo, što je jednostavno dio njih. To je poštovanje rodbine i komšija. Sazanao je Mensur da je Zibija Divović, djevojački Avdić, Avdina sestra u Švedskoj. Našao je on Zibiju. Svojom mladošću, svojim optimizmom ohrabrio je Zibiju, unio u njenu kuću malo našeg raspoloženja,

Mensurova pažnja mnogo znači i Zibinom mužu Ćamilu Divoviću. Prilika je to da se i sam Ćamil uvjeri da je i kod naših mladih ljudi ostao onaj fini osjećaj poštivanja rodbine i prijatelja. A to mu, u njegovim godinama, itekako puno znači u tuđini.

Iustinu se možemo ponositi onim što nosimo u svojim srcima. Osjetio je Mensur da potpuno zadovoljstvo i sreću može osjetiti samo kada je sa istinskim prijateljima i rođacima. Da bi to doživio, Mensur je našao i svog ratnog druga i prijatelja Nazifa Žigića Žigu, koji nije bio daleko ni u Americi.

Kada su u pitanju jarani, a posebno ako je to Crni, onda je mala Amerika da ga Mensur ne bi našao i sa njim sjeo, popričao, prisjetili se zajedno sretnog djetinjstva.

Ohrabruje i veseli da ima dosta Mensura. Pojedinačno već nešto znače, ali kada su zajedno to je već nešto što što je vrijedno hvale, što uliva sigurnost i daje ohrabrenje. Samo se posjetama i druženjem to može podsticati.

Lijepo je proveseliti se, ali nije naodmet malo i ozbiljno progovoriti razmijeniti mišljenja i iskustva. Treba ojačati vjeru u sebe u svoje spobnosti, a one nisu male kod našeg naroda. Doći će i to do izražaja i dalekoj Americi.

Došao je Mensur da posjeti prijatelje i rodbinu u Americi, ali je došao i da se zabavi, da svom Mahiru pruži ono na što on nije mogao ni pomišljati.

Krila aviona nose Mensura i njegovu Mersihu u daleku Ameriku, krila sreće i njihove radosti su ih odnijela mnogo dalje. Baš sreća može biti izdašna nevjerovatno raznovrsna.

Presretna je i Emina. I zaslužila je. Svako ima svoju nafaku i svoje mjesto pod suncem. Nije bilo onako kako su neljudi bili namijenili njoj i njenoj Zaklopači, nego onako kakvu joj je sudbinu Bog dodijelio.

Emini, Mensuru i mnogim drugim Eminama i Mensurima zločinci su djetinjstvo uređivali. Bili su im namijenili zlu sudbinu, ali nije bilo tako.

Iako protjeran i do dna duše uvrijeđen, Mensur nije zaboravio svoje korijene. Mimo svojih mogućnosti je prihvatio i pomogao obnovu džamije u Gođenjima.

U tuđem svijetu je okupljao ljude iste sudbine i prikupljao pare za ovaj najvidljiviji oporavak sela. Došao je na prvo organizovano okupljanje Gođenjaca. Sa ponosom je radio sa svojim komšijama i rođacima da se dočekaju gosti u što ljepšem okruženju.

Kao i svi ostali Gođenjci trčao je svuda gdje je trebalo, da se ne desi ni najmanji propust u prihvatu gostiju, rođaka, prijatelja. Prvi Mevlud i prvo okupljanje u Gođenjima je dalo svima potrebnu snagu, da se ide dalje, da se selo obnavlja.

Došao je Mensur i sljedeće godine, kada je obnovljena džamija. Došao je da napuni dušu i srce srećom i radošću.

Otvor obnovljene džamije bio je veliki događaj za Mensura. Sretao je poznanike i prijatelje. Sa njima je dijelio radost i sreću.

Dolazi Mensur često u Bosnu i svoje rodno selo.

Ništa ne prepušta slučaju. Sa bratom Mersadom i ocem Merdanom pravi kuću kod Sarajeva. Polahko se približava i vrijeme kada će početi praviti i vikendicu u Gođenjima.

Svjestan je i Mensur i svi naši ljudi da od onog klasičnog povratka u selo nema ništa. I ne bi taj povratak imao smisla, ali ima ovaj drugi način povratka i obnove rodne grude. Napraviti vikendicu, urediti imanje svoga prađeda, svoga đeda, svoga oca, na kraju urediti svoje imanje. To je ono što donosi potpunu sreću i radost.

Želim ti, Mensure, dovoljno snage i zdravlja da ispuniš sve svoje ljudske želje.