Završio je četiri razreda osnovne škole u Gođenjima, a onda je nastavio i završio Osnovnu školu u Podžeplju. Trgovačku školu je završio u Sarajevu i zaposlio se u «Napretku» Han-Pijesak. Nakon toga je slijedilo odsluženje vojnog roka, a onda ženidba. Oženio je Hasanović Bejdu iz Stoborana. Supruga je, takođe bila zaposlena. Dobili su sina Anela. Živio je sa ocem.

O tom periodu Tufo kaže:

- Kada je izbio rat na prostoru bivše Jugoslavije, u Sloveniji i Hrvatskoj, niko nije vjerovao da će tako nešto biti kod nas. Svi smo živjeli i radili skupa. Vrijeme i politika su učinili svoje. Narod je podijeljen po nacionalnoj osnovi. Psihoza rata je obuzela svakoga. Očito je rat bio neizbježan. Narod se pripremao za rat, kako je ko znao i mogao. Nastao je period bezvlašća. Moglo se kupiti oružje i municija. I ja sam kupio pušku i metaka. Uskoro je i došao rat. Učestvovao u svim borbama i odbrani sela i naroda tokom sve četiri i po godine boravka u Žepi.  Bio sam jednom i ranjen, ali na svu sreću lakše. Po padu Žepe 95 u avgustu mjesecu sam prešao u Kladanj.

Bio je to novi period u životu ne samo za Tufu, nego i za sve ostale Gođenjce. Kao i svi ostali nastavio je život kao pripadnik Armije BiH. Poslije završetka rata, slijedila je demobilizacija. Nije bilo posla. Nije se imalo od čega živjeti. Zaposlio se kao fizički radnik na građevini. Ni tu nije bilo posla i plate. Bio je prinuđen da nešto temeljito promijeni u svom životu. O novoj nakani Tufo kaže:

- Otišao sam u Split i predao papire za Ameriku. Došao sam u Ameriku u julu 2000. godine.

Prvi susret sa Amerikom je bio tužan i nezaboravan. Tufo o tome nerado priča, ali se ipak i to mora ponekad spomenuti:

- Kako mi je bilo  prvih mjeseci, to se ne može opisati. Nisam znao jezik, narod, običaje, …  A,  mora se raditi. Na posao sam čeko dva mjeseca, Bejda malo više. Djeca su već pošla u školu.

Sa ove priče Tufo brzo prelazi na onu koja je manje bolna:

- Prvi posao u Americi mi je bio da pravim svijeće. Radio sam i išao u školu da naučim jezik.

Priča je lakša, jer je to vrijeme kada sve zavisi od osobe i interesa:

- Kad sam naučio jezik, toliko da se mogu sporazumjeti, tražio sam drugi posao, koji je bolje plaćen, Dobio sam posao. Bio je mnogo teži. Ali sam izdržao.

U priči se mora malo stati, predahnuti. Dolazi ono glavno, dolazi ono što je svako u tuđem svijetu želio:

- Na poslu sam se mnogo zalagao. Zbog tog mog zalaganja dobio sa mnogo nagrada i priznanja. I  sada radim u istoj kompamiji ali je puno lakše.

Priča Tufo o onim dobrim stvarima, o sadašnjem stanju i dodaje:

- Za sada je dobro hvala Bogu. Stalo se na noge. Imam mnogo više nego sto sam očekivao. Kupio sam ovdje kuću i tri i po duluma zemlje. Bejda radi kao trgovac u jednoj tekstilnoj prodavnici.

Pravo je zadovoljstvo slušati Tufinu priču o djeci:

- Anel ide u prvi razred srednje škole. Igra naš fudbal i njihov. Dobro uči. Lijepo govori bosanski, svira gitaru. Nejra ide u četvrti razred osnovne škole.  Uči i ona fino. Priča obadva jezika.

Tufo bi mogao završiti priču ovako:

- Imam sve što se poželjeti može, samo da ALLAH dragi da zdravlja.

Ali. Uvijek postoji ono «ali», jer postoji Bosna i u Bosni tuga. Tufina priča ide na drugu tužnu stranu:

- Imam  još veliku brigu za onom Zaferovom djecom u Bosni. Svi su odrasli. Nemaju posla preko zime. Ljeti nešto rade.

Da ne bi ispalo da se Tufo žali, dodaje:

- Ali nisu mi veliki trošak. Koliko im god pošaljem zadovoljni su. Kažu da im je najdraže što ih  nisam zaboravio.

Neke svoje ljudske obaveze je već ispunio:

- Udario sam nišane babi i Zaferu rahmetli.

Ima Tufo i planova, ali ne definitivnih. Ne razmišlja ozbiljno o povratku, ali želja postoji, pa priču završava:

- U Bosni nisam još ništa kupio, jer ne znam još ništa. Znam jedino da ću se vratiti ako Bog da, ali ne mislim sada da će biti ubrzo, možda tamo za nekih desetak godina.