O povratnicima u Gođenje pisao sam prije pet godina.

Neki od njih više nisu živi. Obično se kaže:

VRATILI SU SE DA UMRU U RODNOM SELU

Ejub živi sa suprugom Rabijom. Sin Suljo živi u Sarajevu i dođe uvijek kada može da obiđe roditelje i pomogne što treba. Ejub ima volove i kravu. Poznat je po tome što malo priča. U razgovorima uvijek prelazi na one nebitne stvari. O njemu se može pričati na osnovu onog što radi.

Ejub uživa u starim običajima i načinu života. Cijeni on mašine, ali pravi posao se može u Gođenjima uraditi samo na način kako su to ljudi radili godinama.

Kada o nečem govori dobija se utisak da to kaže samo za sebe i kao da ne želi da to drugi čuju:

- Dobra je kosačica, ali neka meni kose.

Kao da nije ništa rekao, ne čeka odgovor, nastavlja svoj posao.

Kada je kupio sijeno u Zaliticama došle su komšije, onako, usput. Bio je tu Esed, Ibro i Hasan Džebo, Strmačka sa Polipe, Sulejman. Pravo društvo za šale i dosjetke. Lijep ljetni dan, prekrasna priroda, raspoloženi kupioci. Pa zar to nije ona nekadašnja moba? Ejub, veseo što su mu došle komšije. Komšije ponosne što su pomogle. Posao urađen, čini se svima, onako, usput.

Ispunila se Ejubova želja. Doživio je da «ufavti» volove da sa njima svuče plašće. Radi on sa volovima i druge poslove «ko na stari vakat». Kada volovi krenu onda Ejub postaje onaj pravi. Kara volove. Malo ih sokoli i tepa im, a onda, ko bajagi, viče, galami i ljuti se što ga ne slušaju. Zaustavi volove, priđe im miluje ih po glavi. Jednog od volova udara šakom po ple-ćima. Ništa ne govori.

Otelo se Ibri Džebi. Skroz je podjetinjio. Prisjetio se djetinjstva i starih vremena. Skočio je na plast da se malo provoza.

Čuva Ejub stare običaje. Njeguje sve ono što je dobro, a što su radili njegovi preci. Napravio je «Hair vodu» svojim roditeljima. Nekada je ovaj izvor na putu za Hrašće bilo zarastao. Sada je to Ejub uredio i pravo je mjesto za odmor i uživanje. Voda i okolina su me oduševili. Uvijek kada dođem u Gođenje otići ću da se napijem hladne vode i uživam u ljepoti okoline i da doživim pravu tišinu.

Ejub ne može bez druženja. Znaju to njegove komšije. Često mu dolaze i oni iz drugih sela. Rasim Šošić iz Stoborana je prava osoba sa kojom se može razgovarati o koševini, o volovima i drugim poslovima. Uvijek su lijepi ovakvi razgovori a posebno uz kahvu. Ako je to još na terasi sa koje puca pogled do Župe i Strmice, gdje je kraj rahatluku.

Obilazi Ejub komšije i u susjednim selima. Ide da vidi kako žive Borovčani i Lažani, ali i da pogleda Gođenje sa Stinjevca. Sa njim je Hasan Džebo. Dok seire Gođenje, prisjećaju se starih vremena. Dugo su gledali i ćutali, svako sa svojim mislima. Polako su se okrenuli i pošli na Borovac. Neprimijetno se kod obojice sa srca otelo: jah, jah …

Osim komšija Ejub i Hasan su krenuli da obiđu mjesta gdje su proveli djetinjstvo. Zaustavili su se u Borovačkim Čairima. Nisu mogli povjerovati. Umjesto livada ugledali su šumu. Stali su i dugo posmatrali da bi prepoznali karakteristična mjesta. Okretali su se na sve strane, a onda sjeli, malo ćutali. Počele su priče o događajima koji su se nekad ovdje dešavali.

Navirala su sjećanja i priče o najboljim volovima, koji su se boli na ovom mjestu, o šudi, o curama, o koscima koji su odmjeravali svoje kosačke sposobnosti na ovoj ljutoj travi, o …