Poslije ratnih strahota i izbjeglištva, Ahmet se sa suprugom Mejremom, vratio u Gođenje.

Uspio je nekako da obezbijedi uslove za život, a onda se desila nova tragedija. 2003. godine mu je umrla supruga Mejrema.

Kako to već biva u životu, Ahmet je nastavio sa borbom da život i u tim trenucima. Osnovna vodilja je bila: život mora imati smisla i sadržaja.

Ahmet ima penziju od koje može živjeti. Nema mala i sije samo vrt. Posebna Ahmetova radost su djeca koja ga ne zaboravljaju. Kada ga posjete sve čini da se lijepo osjećaju. Ahmetova kuća i dvorište su pravi raj za uživanje i odmor. Posebnu ljubav poklanja uzgajanju cvijeća. Oko kuće se nalazi mnogo raznovrsnog i brižno njegovanog cvijeća. Ahmet malo priča, ali kad je riječ o cvijeću onda rado pristaje na razgovor:

- U ovim teškim vremenima cvijeće je prava radost. Cvijeće me vodi u život ljepote. Čini mi se da se cvijeće raduje kada ga njegujem.

Ahmet često obilazi komšije, kako u Gođenjima tako i u drugim selima. Rijetko je sam kod kuće. Obično šuti kada se priča o teškoćama, o jadima i nesrećama. Ako su posjetioci sa strane kao što je Musa iz Amerike i Sulejman iz Bihaća, Ahmet podstiče sagovornike da pričaju što više. Kada gosti prestanu sa pričom, Ahmet ih podstiče:

- Pričajte mi nešto. Valjda kod vas ima lijepog života. Ja mislim da kod vas nema ovih jada i čemera kao kod nas.

Kćerka Alema je za kratko napustila poslove krečenja

da se fotografiše sa ocem u njegovom omiljenom cvijeću.

Ahmet je umro 2007. godine