Muratović Selman i Mila žive mirnim životom. Ni u čemu ne pretjeruju. Reklo bi se u svemu što čine i rade, jednostavno, uživaju.

Ćim sam sjeo, Mila mi je ispričala sve što su joj iz dalekog svijeta pričali o onom što sam o njoj i Selmanu pisao prošle jeseni. Bila je zadovoljna i vesela. Sve prokomentarisala sa svoj način.

Poslije podužeg razgovora i popijene kafe pošli smo da zabilježimo čime se selman zanima. Krenuo je od tački kojima trenutno razvozi đubre na mjesta gdje treba.

Selaman zna da ja posebno volim voće, pa mi je o svojoj lijepoj bašči dosta pričao.

Oduševio sam se lijepim kalemima koje Selaman posebno njeguje.

Pokazao mi je Selman uzoran veliki vrt, ali nije počeo sijati zbog kiše. Ispričao mi je šta i gdje namjerava sijati ono što će njemu trebati. Sve je u tančine isplanirano.

Nije Selman propustio da mi više puta kaže, kako voli sve ono starinsko, nekadašnje. Nikada ne drži više od jedne krave. Jednostavno kaže:

- Ne treba mi.

Kada smo bili u maloj, ali lijepo uređenoj štali, rekao mi je:

- Ne volim ja ove sadašnje velike krave. Džaba im ono njihovo mlijeko. Meni je dovoljno mlijeka i od ove male, naše, bosanske krave.

Dok sam ja sa Selanom obilazio vrt i bašču, Mila se negdje izgubila. Kada se pojavila, bila je lijepo odjevena. Kroz smijeh mi je objašnjavala:

- Hoću da me ovaj naš narod u Americi vidi sa lijepom haljinkom. Da vide da ja imam šta obući.

Počela mi je pokazivati ono što ona radi i sa čime je ponosna. Pošla je od lijehe bijelog luka koji je posijala jesenas. Tu je i lijeha crnog luka.

Iako je kišno vrijeme, uspjela je Mila pripremiti nekoliko redova za sijanje krompira. I to mi objašnjava:

- Ma, nema lijepog vremena, pa sam malo krompira riješila posijati, iako je previše mokro. Zaksniće se skroz, pa šta ću bez krompira?

Radi se sve planski i bez srkleta. Smijala se dok mi je pokazivala pritke. Opet je dodala kroz šalu:

- Ima dosta pritki, pa neće Selman ove godine morati mnogo sjeći. Sačuvala sam lanjske.

Polahko smo se približavali kući, a Mila je sve manje pričala o vrtu. Govorila mi je da mi sjednemo, popijemo sok, popričamo o drugim stvarima.

Dopalo mi se lijepo uređeno dvorište. Sve je na svom mjestu i ima sve što je potrebno za lijep i ugodan život. Drago je bilo Miloj što sam to zapazio.

Sada se nije protivila da je slikam pored njenog prvog ovogodišnjeg proljetnog cvijeća. Pri tom mi je ispričala koje je sve cvijeće posijala i šta još namjerava sijati. Na kraju je dodala:

- Dođi ljetos! Vidjećeš kakvog će biti lijepog cvijeća.

Poslušaću Milu. Ako Bog da, doći ću opet, da sa Milom i Selmanom provedem neko vrijeme. Uvijek se kod njih osjećam ugodno. Dopada mi se njihov način života i njihovo poimanje smisla života. Ni u čemu ne oskudijevaju. Ničeda nemaju previše. Imaju onoliko koliko im je potrebno i rade onoliko koliko im rad pruža zadovoljstvo.