Jedna granata je ugasila živote njenog sina Esmina i muža Huse. Ta granata je razbuktala žeravicu tuge, koja se uselila u Vezirinu dušu. Što vrijeme više prolazi, žeravica tuge i žalosti je sve jača, bol je sve teža.

Bol za sinom i mužem Vezira liječi neprestalnim radom i uređivanjem bašče i vrta oko kuće.

Vezira uvijek misli na svoje najmilije. Uvijek radi ono što bi oni radili. Time želi da pokaže da su oni uvijek u njenim mislima, da se od njih ne odvaja. Zna Vezira da Esmin i Huso ne bi dozvolili da ograda padne, da nešto ne bude zagrađeno. Zato i obnavlja ograde, da bude kao da su oni tu.

Ne dozvoljava Vezira da raste kruška divljaka. To Esmin i Huso ne bi dozvolili. Okalemila je Vezira krušku. Pazi je i njeguje da se ne primijeti da tu nema muške ruke.

Teško je proljeće. Mnogo je kiše, pa se ne može raditi. Ono malo lijepog vremena je Vezira iskoristila da veći dio vrta prekopa, da pripremi za sijanje. Jedan dio je ostao za oranje. Mora sve biti urađeno na vrijeme i kako treba.

Pušnica je prošle jeseni maksimalno iskorištena. Već je pripremljena za ovogodišnju jesen. Sve je tu samo da plodovi Vezirine bašče sazriju.

Ništa Vezira ne prepušta slučaju. Posjekla je stare šljive. Sama ih je iscijepala i napravila kolje. Neka se nađe!

Bez obzira na vrijeme, uvijek se neki posao može raditi. Proljetna kiša ne dozvoljava sijanje, pa je Vezira to vrijeme iskoristila da pripremi drva. Kako veli, mogla bi za nevolju cijelu zimu proturiti sa ovim drvima.

Godina nije bila povoljna za pčele. Neke su uginule, ali ih je većina ostala. To je poseban ponos Veziri.

Uspomene, uspomene, uspomene ... Vezira živi od uspomena i za uspomene na svoje najdraže. Gdje god može to pojačava, posebno ističe te uspomene. Na više mjesta u bašči je uplela tri stabla voćki, koje simbolizuju njenu vezu sa poginulim sinom i mužem i njihovu neraskidivu vezu.

Kao i uvijek, kada je posjetim, ostala je Vezira tužnog i negdje u daljini izgubljenog pogleda. Čini mi se, da je bila živnula, da se bila opustila dok sam bio kod nje, dok smo obilazili ono čime se ona bavi. Uživjela se u ono što mi je pričala. Osjećala je nekakvo olakšanje. Sada, opet, ostaje sama sa svojim mislima, tugom i bolom.

Impresionira me Vezira svojim radom, svojom borbom sa tugom i bolom u srcu. Veličanstvena je njena borba ljepotom i radom protiv samoće i bola. Želim joj još puno snage, još puno volje i želje da se na najbolji način, kako to sada čini, odupre svim nedaćama koje nosi samotni starački život.