Vratio se Nidzo u Godjenje nakon osamnaest godina

Nidžo je došao u Gođenje 1965. godine. Radio je kao učitelj do 1989. godine, kada je penzionisan. Bio je emotivno vezan za Gođenje, pa je i kao penzioner ostao u selu. 1992. godine ga je zarobila srpska policija i odvela u Han-Pijesak. Odatle je prebačen u Zvornik gdje se i danas nalazi u kolektivnom smještaju u Karakaju.

Nikola Zarić stoji pored zidina škole koja je srušena 1992. godine. U toj školi je Nikola, ili kako su ga svi zvali Nidžo ili Učo, čitav svoj radni vijek posvetio u obrazovanju djece.

Zidine su sada obrasle visokim drvećem i korovom.

U Zadružnom domu ili kako su ga svi jednostavno zvali Dom, bila je smještena škola, učiteljski stanovi, prodavnica i druge prostorije potrebne ljudima ovog i susjednih sela.

Dom je sagrađen poslije Drugog svjetskog rata kada je selo doživjelo svoj najveći napredak otkako postoji.

Svježa su i bistra Nidžina sjećanjana na ta sretna vremena, kao što je svježa i bistra voda Rakovca. Svoje najbolje i najsretnije dane proveo je Nidžo ovdje. Pio je vodu sa Rakovca i osvježavao se bezbroj puta. Vječnost bistre vode ovog izvora svjedoči da su ovdje odrastali i život provodile sretne i zadovoljne mnoge generacije.

Pored izvora je i spomen obilježje poginulih stanovnika Gođenja u minulom ratu, kada su poremećeni umovi dijelili pravdu prema svojim bolesnim planovima. Svih njih se sjeća Nidžo, o svakom od njih ima šta reći, jer su svježa sjećanja na njih.

Pričao mi je Nidžo dosta o tom teškom vremenu. Bilo je to vrijeme bezumlja. Bio je svjedok progona i patnje gođenjskih stanovnika. Nije se htio odvojiti od njih. Dijelio je njihovu sudbinu.

Dok Nidžo stoji na školskom igralištu, pogleda na spomen ploču, onda započne priču o nekom čije se ime na njoj nalazi. Priča o vremenukada je bio učenik, priča o tome kako je igrao fudbal, kako je igrao odbojku, kako se ponašao u igri. Lijepom pričom i bezbrojnim deteljima potpuno oživi sjećanje na ta sretna vremena.

Obišao je Nidžo cijelo selo. Posjetio je sve današnje stanovnike sela. Često je sjedao na mnogim mjestima. Čutao je neko vrijeme i uvijek mi za to mjesto ispričao neki događaj, uglavnom iz ratnog vremena. Bio je radostan kada se sretne sa nekim starim poznanikom. Kada se osami na njegovom licu se pojavljuje tuga, koja se nije mogla sakriti.

Nidžo je Gođenjce obišao sam, a u Stoborane sam pošao i ja sa njim. Lijepo su ga Gođenjci dočekali, svi mu se obradovali.

O svakom mjestu, čini mi se, o svakoj stopi zemlje u Gođenjima ima nešto reći. O Rampi mi je ispričao dosta lijepih događaja izsretnih predratnih vremena, ali dosta tužnih iz rata.

Na Ćetenovištu (na Ravnama) zastao je Nidžo. Pričao mi je o tome kako je ovdje dovodio učenike na fiskulturu. Prisjećao se mnogih detalja i tada bi se na njegovom licu pojavljivao osmjeh.

I ovo mjeso kod Nidže ima i tužnu priču. Bila je to prilika da mi detaljno ispriča kako su ga zarobili srpski vojnici u Domu u

Gođenjima, u septembru mjesecu 1992. Vojnici, koji su ga zarobili, nisu ga poznavali niti su šta sa njim razgovarali. Ovdje ga jepoznao jedan Kusačanin. Pogledao ga je sa prezirom i rekao:

- Nikola!

Okrenuo je glavu od Nidže, i glasno dodaoda ga svi čuju:

- Bijeda srpska.

Dugo je Nidžo ćutao. Tiho je rekao kako su ga tada prezirali Srbi, jer živi sa Muslimanima, ali i neki Muslimani jer je Srbin. Rekao mi je:

- Kada sam pobjegao u Lugove da se sklonim sa ostalim gođenjskim narodom od napada srpske vojske, jedan Gođenjac sa bombama oko pasa i automatskom puškom je stao pored mene i glasno uzviknuo da ga svi prisutni čuju:

- Vidiš li ti, Nidžo, šta rade ovi tvoji četnici.

Dugo je Nidžo gledao Ravne. Pričao mi je o lijepim doživljajima ovdje prije rata, ali i o teškim i mučnim iz rata, kada su ovdje bili smješteni minobacači srpske voske. Tugu pojačava i zarastanje nekad prekrasnih čaira.

Polako smo išli kroz Vijence. Kao da jedan drugom nismo htjeli da smetamo, misleći da onaj drugi uživa. A nismo se se mogli opustiti, nismo mogli uživati u prelijepoj šumi i cvijeću.

Sjeli smo na jednu izvaljenu homoru i sam od sebe je započeo razgovor o pogibiji gođenjskih mladića na početku rata, o pokolju stoboranskih žena i djece o ...

Obišli smo Nidžo i ja sve Stoborance. Lijepo su nas dočekali. Svi su obradovali našem dolasku. Ostali smo cijeli dan u Stoboranima.

Nidžo je spavao u mom kampu na Jasiču. Ovdje je bio sedam dana, a išao sam po njega u Karakaj kod Zvornika, gdje živi u kolektivnom smještaju. Mnogi, koji su saznali da je Nidžo došao došli su da ga posjete. Susreti su bili srdačni i iskreni, ali kada se pričalo o nezaobilaznoj temi, o ratnom stradanjau onda se ponekad dugo ćutalo.

Dok je Nidžo bio u ratu Gođenjima, bio je kurir, nosio je pisma na Jelovce. Najčešći pratilac mu je bio Zoka Čardaković. Zanimljivi su bili razgovori između Zoke i Nidže. Zoku su posebno interesovali detalji kada je jedan Kusačanin ošamario Nidžu na Jelovcima. Slušajući njihov razgovor uvidio sam koliko je to tada bio važan i opasan posao koji je Nidžo obavljao.

Sa Nidžom sam posjetio mezar mog oca Mešana. Otac je umro u avgustu 1992. Bio je teško bolestan pa u junu 1992, kada je selo iseljeno, otac i moja majka Hasnija su ostali u svojoj kući. Njih je redovno obilazio Nidžo i radio sve što je bilo potrebno. Kada je procijenio da može i spavati i spavao je. Kada je procijenio da moj otac neće dugo živjeti onda je ostajao cijelo vrijeme u kući, tu je spavao. Kada je umro, mati je zahtijevala od Nidže da nađe nekog od rođaka da ga sahrane. Teško je to bilo, pa je otac ležao 5 dana mrtav. Nidžo je uspio naći Himzu i Smaju Lilića i sahranili su oca pored kuće. Poslije rata su kosti prenešene u groblje u Podjatarama.

Nidžo je rijetko pričao o svojoj porodici. Dok smo bili na groblju u Podjatarama ispričao mi je dosta o svojoj porodici. Nidžino rodno selo je zaseok jednog većeg muslimanskog sela kod Nezuka (kod Zvornika). Nidžina porodica se uvijek dobro slagala sa komšijam Muslimanima, pa mu najstariji brat Vojo i njegova supruga nisu htjeli napustiti selo. Kada je rat podmakao Vojo se osjećao sve više nesigurnim, jer su počeli navraćati u kuću nepoznati muslimanski vojnicii zahtijevale da se isele. Vojo se počeo sklanjati u šumu kada je vidio da cestom dolazio neko auto. U kući je ostajala Vojina supruga. Vojnici su i dalje navraćali i zahtijevali od nje da pristane na zamjenu za neke Muslimane. Nije pristajala na to. Dolazili su više puta, a kada su se uvjerili da je ne mogu nagovoriti, ubili su je iz puške pred kućom. Vojo je sahranio suprugu i nije se više krio. Kada su došli ponovo muslimanski vojnici, našli su ga i predložili su mu da ga zamijene za neke zarobljene Muslimane. Vojo je pristao. Izvršena je zamjena pa su se Vojo i Nidžo sreli u sportskoj hali u Zvorniku gdje su bile smještene raseljene osobe. U toj hali su bili raseljeni Srbi i Muslimani. Vojo je jednom stajao u redu za humanitarnu pomoć kada je u blizini pala granata. Geler granate je pogodio Voju u rame, pa mu je amputirana ruka, ali nije mogao preživjeti i umro je.

Evo još nekih interesantnih podataka o Nidži.

Poslije smrti mog oca, moja majka je napustila kuću. Nidžo tamo više nije išao. Bio je u svom stanu u domu. Najveći problem je bila hrana. Petnaest dana prije zarobljavanja nije jeo hljeba. Hranio se ranim kruškama sa Borka i ranim šljivama Selmana Muratovića. Tako je živio do septembra mjeseca kada su ga prilikom pretresa sela srpski vojnici zarobili. Poslije toga su zapalili sve kuće u selu. Prilikom zarobljavanja, srpski vojnici mu nisu dali da uzme bilo šta, pa su ga odveli bez ikakvih dokumenata. Kasnije su ga poznali mnogi Pjesačani. Bio je u zatvoru u Han-Pijesku desetak dana, a onda su ga poslali u centar za raseljena lica u Zvorniku. Sada Nidžo živi u kolektivnom smještaju u Karakaju kod Zvornika. Kada sam saznao gdje je otišao sam kod njega da ga vidim da saznam što više o ocu sa kojim je bio prije smrti. Predložio sam mu da dođem po njega u julu kada bude toplo i da odemo u Gođenje, jer i ja tamo boravim u šatoru. Nije pristao, tražio je da ga odmah povedem. Bio je izričit i rekao mi:

- Hoću da vidim Gođenje. Kada dođem tamo ne žalim da odmah umrem.

Nidžo živi sada kao što je i prije u Gođenjima. Ima penziju 300 KM. Hrani se konzervama u jednoj prodavnici, kao i Gođenjima. Ne sluša radio, ne gleda televiziju, ne čita novine. Ne prihvata ovu sadašnju vlast i ne želi o njoj ništa da zna. Najviše vremena provodi čitajući knjige. Puna mu je soba knjiga. To su knjige o Titu i druga marksistička literatura. Sve te knjige je našao u kontejnerima u Zvorniku u toku rata. Narod se odrekao Tita i socijalizma pa i knjiga i pobacao ih u kontejnere.