Sabrija, kao i drugi Gođenjci, ima svoju biografiju sa kojom može biti ponosan. Svoju biografiju je nazvao SNOVI I JAVA. Svi mi, porijeklom iz Gođenja, imamo svoje snove i java. Svi ti snovi i java se malo razlikuju, U osnovi su iste, Zato su mi drage i volim slušati svačije snove i javu, jer u svima nađem sebe.

Sabrija je smogao snage da ispriča svoje snove i javu, Potrudio se da to ilustruje slikama. Lijepo bi bilo da što više Gođenjaca uraditi ovo isto. Da se podsjetimo ko smo. Ovdje ću iskoristiti dio onog što je napisao Sabrija, a sve će biti postavljeno u biografiji u porodičnom stablu na: www.geni.com Svoje snove i javu Sabrija počinje ovako:

Rođen sam u Podvijogoru ili Panjevima ili Pod kulama, u Gođenjima, 10. februara 1956. godine. Bio sam četvrto dijete rahmetli Hamdije i Đemile rođene Ćesko sa Mandri.

Prvo dijete Behija, je rano umrla,  tako da je ja nisam zapamtio. Poslije je rodjen Mehmed, sada i on rahmetli,pa Alija,  pa Ćamija-Ćamka a iza mene Ramiz

Najranija sjećanja na rodni kraj vezana su i za prvi dio naslova ove moje životne priče ili neke vrste kratke biografije. San prvi, sanjam od najranije mladosti pa i sada, ponekad. U stvarnosti smo, sjecam se, za vrelih ljetnih noći počesto spavali u bašči pod sljivama, podalje od oraha. Taj san pocinje ko' da sam budan i ležim u bašči kad se začuje «mašina», parna lokomotiva. Ne znam koja, da li Planka ili Drinka. I umjesto da me, ko' na javi taj zvuk vuče u bašču da uhvatim kocku šećera ili bombonu koju su znali izbaciti, najčešće za mene nepoznati ljudi, ja se smrtno uplašen dam u bijeg uza stranu, uz hrid. Bježim, ali ko´ da stojim u mjestu, alime ni mašina ne stiže. Uvijek se budim sav u znoju ali ne i uplašen!?

Drugi san je puno ljepsi i rado bih ga sanjao svaki put kad zatvorim oci. Letim, ko´ bas, letim rasirenih ruku sa kojima i navijam, upravljam let kuda me pogled mami. Zacas se preko gornjeg sela i Lila ...

... spustim do Potocance, ...

... zavijem ispod Hamde Smajića kuće, bacim pogled na stećke ...

... pa do Dzeba, ...

okrenem ispod Vijenaca, Kula do u Kamenice i od Utjesenskog brda savijem do pod Stinjevac, pogledam na Borovac i ponovo uz citave Godjene nazad u Panjeve.

Rano djetinjstvo, poljoprivreda, stoka, skola. Ne bijaše baš puno vremena za igru i zabavu. Prvi ucitelji Muhamed i Vasvija Arifovic iz Bijeljine koje sam kasnije kao vojnik obisao u Bijeljini. Poslije je dosao Nidza, Nikola za koga mati mi Djemila, koju smo svi zvali snaha!?, govorase da nikad od njega ucitelja, ali ga je kasnije kao i ostali u selu vrlo postovala. Dosli su jos neki drugi ucitelji i otisli, a ja nakon cetvrog razreda stop

U prijatnom sjecanju iz tog perioda ostalo mi samo cuvanje goveda u Medjaku i Mrca strani sa Hankom rahmetli Sahickom te Feridom rahmetli a posebno sa ...

... Osmanom Omerspahicem.

Nakon dvije godine pauze i godinu dana suza dozvoli Hamdija rahmetli da nastavim. I nastavih rado, tako da sam jednom sam dosao, kroz namjete snijega preko Podmacehe, u Podzeplje u skolu. Bio taj dan jedini ucenik ali ne u ucionici vec kod nastavnika u stanu i opet uz njihovo protivljenje kuci

Htio sam nakon osnovne u miliciju!? Nisu me primili, neki rek'o da cu biti previsok, a ja tada bio pomali. I nije slago'. Drvna tehnicka, Vilsonovo setaliste, Sarajevo. Kredit od opstine Han-Pijesak i stipendija »Vrbasa» iz Banja Luke bili dovoljni za ugodan djacki zivot i za pomoci drugima. Hamdija obolio, (uskoro i umro, mlad u 56-oj, 1980) a ja umjesto studija, u Banja Luku na posao

Lijepa dobra stara vremena. Banja Luka, Zagreb, Trst...Gođenje, Sarajevo. Jednostvano rečeno: zivot.

Velika je to radost bila kada sam kupio prvi automobil.

Imao sam fin i dobro placen posao.  Ja osjećao da moram i da mogu  jos dosta toga uraditi. Pohađao sam i završio političku školu u Kumrovcu. Upisao sam i studij na Sumarskom u Zagrebu

Radio sam, studirao, ozenio se i sina dobio. Konacno se sredio sa familijom na jednom mjestu i poceo «normalan» zivot.

Odslužio sam i JNA. Najradije je ne bih spominjao. Toliko prevare, toliko zločina, toliko podcjenjivanja i izrugivanja

Samo smrt amidžića Šefika,  Zlatnog sarajevskog  ljiljana, je previše da mi se zgadi ta armija,  u koju smo obocija i mi svi do kraja vjerovali.Ta armija posla mnoge nevine u smrt, a mnoge u tuđinu u neizvjesnost.

Kao i mnogi, iz pakla koji nam spremise oni kojima smo vjerovali, u neizvjesnost. Skrasih se u lijepoj i ljudskoj Svedskoj u Malmeu. Rat dolje traje. Svako sam ratno Oslobodjenje nabavio i procitao, sve moguce radio stanice okretao, radio nesto na okupljanju i prikupljanju za pomoc nasima dolje. Uspio prije «kijameta» iz srebrenickog pakla izvuci Majku i dovesti je u Svedsku. Pruzili smo joj sto smo vise mogli da starost provede sto je moguce ljudskije u ovoj tudjini.

Majka Đemila je umrla 2006. i ukopasmo je u Godjenju kod Hamdije i brata mi Mehmeda, koji premlad u 45-oj umrije pred rat 1991. Alija se obreo u Americi, a Ramiz ostao u Njemackoj. Camka poslije Srebrenice i Tuzle sada zivi u Hotonju u Vogosci

Zivot u tudjini nikako lahak, ali nas ti je covjek ko' macka. Baci ga na glavu, on na noge. Tako i ja kao i mnogi nasi. Uci radi bori se. Sa suprugom Mirsadom koja me vjerno slijedi kroz zivot, inace pravnikom zapocnemo novi zivot i uz vlastito obrazovanje i rad te odgoj i skolovanje sina Samira koji je u Svedsku dosao sa devet godina. Uz vlastiti biznis, prodavnicu «lijepih stvari» nastvi Mirsada skolovanje i zapoce karijeru pedagoga u gimnaziji za djecu sa problemima u razvoju. Ja uz posao kod drugog nakon vise godina odlucih da probam biti sam svoj gazda i krenu dobro.

Opet mi nesto fali i u najvecem jeku posla u vlastitoj firmi odlucih da i ja nastavim skolovanje te predjem u prosvjetu, kako smo mi to govorili.

Uspijem diplomirati u istoj godini kada i sin. On nakon pet godina studija na Univerzitetu u Lundu zavrsi industrijsku ekonomiju i nakon heftu dana, u drugoj velikoj ekonomskoj krizi koju dozivljavamo ovdje, dobi posao i sada putuje po svijetu i radi.

Ja uz posao uspijem diplomirati za ucitelja u gimnaziji, u drvnoj struci i ovih dana aprila 2009 godine pregovaram da zapocnem pedagosku karijeru i polahko privodim kraju radni vijek.Ja ću se morati malo umiješati u Sabrinu priču. Nadam se da neće zamjeriti. Činim to sa razlogom.Naime, Sabrija je u svojoj priči prećutao, da je pored borbe za goli opstanak uspio obići svijet, ali i živjeti, bar kratko vrijeme, onako za svoju dušu. Ovo nije karakteristika samo Sabrije, nego nas svih iz Gođenja, ali i okoline.

Porodica Sabrina ima kuću za odmor ili vikendicu u Švedskoj. Tu supruga Midsada može uživati u uzgoju cvijeća.

Otac i sin mogu uživati u druženju, ali su i zadovoljni roštiljom. Neka. Mora se i to.

Nađe se vremena i za šetnju. Bar u mislima se prisjetiti Prijeke Gore

Iako se daleko. Dođu prijatelji, rođaci. Lijepo je bilo ugostiti Merdana i Nazu.

Ne mogu našo ljudi bez okupljanja i druženja. Šta možemo. Takvi smo, pa gotovo.

Nađe Sabrija vremena i načina da se malo i udalji od nove domovine. Lijepo je biti malo i na ovojvisini (2200) kao što su Alpe

Priča se da le lijepa Venicija. I jeste! Uvjerio se Sabrija sa suprugom.

Obreo se Sabrija i u Džordžiji kod Tufe Lile. A obradovao se Tufo, nema šta.

Uspio je Sabrija obići i ovo čudo od grada i grdosije (Njujork).

Vidio je Sabrija mnoga čuda, ali Piramide u Egiptu. To je ipak nešto posebno. To se ne zaboravlja. To mijenja i razmišljanja o životu.

Lijepa je Tirana. Moglo bi se tu još koješta dodati ilustrovati slikama, ale neka ostane za ovaj put.

Vjerujem Sabriji, kad kaže da se, ipak, nabolje osjeća kod Hasana Džebe.Moglo bi se ovdje i završiti, ali ima još toga što vrijedi čuti.Sabrija nastavlja:

Uz posjete Bosni i «punjenje baterija» do sljedece posjete rodnom kraju, prolaze dani u zelji i nadi da se doceka, da nam se rodi unuce, te da se i penzija dozivi i da malo dolje, malo ovdje, nastavimo staracke dane, ako bude zdravlja. To je moja java koja je protkana snovima o povratku odakle sam krenuo u zivot i svijet. Zelja i snovi da se makar pod starost kompenzira propusteno

Iako je jos rano da svodim racune mogu reci da u najvece uspjehe u svom dosadasnjem zivotu upisujem sebi prijateljstva sa mnogim ljudima, ljudski zivot u braku i odgoj sina. Za ovo poslednje dobismo i Djemilinu cestitku pred njenu smrt. To mi je jedna od najdrazih nagrada

Ponosan sam takodje sto se sjetih i ucinih uz pomoc dragih rodjaka i komsija, da djedu Mehmeda rahmetli, koga cetnici ubise u drugom svjetskom ratu, a nena ga Fatima sa djecom ukopa u Zvekarama kod Utjesenca, prenesem u groblje u Godjenjima i da mu klanjamo dzenazu te nisane podignem. Cetnici «moderni» i dalje ga vode na listi zrtava Jasenovca a on sada u Bozijem miru lezi kod svojih u svom mezarju. Neka nam se ne zatire trag ma gje bili.

Moram opet malo upasti u Sabrinu priču.Bio sam na ovoj dženazi. Nudim vam da pogledate video zapis i nekoliko slika:

Video-zapis: ">

Lijepa je Sabrina priča. Želi je završiti ovako:Ovaj kratki pregled moga dosadasnjeg zivota neka posluzi onima koji hoce da saznaju nesto vise o meni te kao inspiracija da i sami nesto napisu o sebi i svojima da se zna i da ostane traga. Kako samo zalim sto nisam imao pameti da zapisujeem dogadjaje i sjecanja nasih starijih da otmemo od zaborava ko smo i odakle smo dosli jer samo tako mozemo znati pravilno ici dalje.Uz duzno postovanje dugujem i zahvalnost dragom prijatelju i komsiji profesoru Mehmedaliji-Sulejmanu Lilicu na ideji i zadatom zadatku da napisem nesto o sebi, kao prilog njegovom neprocijenjivom radu da se kompletiraju i objave podaci o nama iz Godjenja.    

Posto nas zivot danasnji tjera i mimo nase volje u borbu da se sacuva postignuto i postigne novo i vise, zavrsavam ovu kratku pricu tek danas 27. aprila 2009!? Bolje ikad nego nikad. Ovaj prilog cu pokusati «ispricati» i na drugi nacin, sa sacuvanim stari i sa novim fotografijama. Ovo su stare slike koje su mi najdragocijenije, jedan dio slika o meni, mojoj familiji, interesantnim putovanjima i susretu sa nasim ljudima u svijetu.