Druženja

User Rating:  / 0

Teški poslovi obrade zemlje i obaveze prema malu (stoci) nisu davali mnogo vremena za druženje. Rješenje je bilo družiti se uz rad. Tako je nastala tradicija moba.

 

 

Mobe

 

Mobe su se organizovale u svim težim i većim poslovima (gradnja kuća, kopanje kukuruza, žetva, koševina, komljenje kukuruza, dovoženje drva i sijena zimi …).  Mobe su se organizovale «na zajam». Tu je svako odabirao što može uraditi za nekog, da bi taj njemu došao kada on bude radio poslove za koje mu treba pomoć.

 

 

Kada su se pravile kuće onda se obavezno išlo na mobu

 

Više su poznate mobe solidarnosti. To su mobe kod onih koji nisu imali djece, ili koji nisu imali muške djece pa nije imao ko raditi teže poslove i mobe kod onih porodica koje su iz raznih razloga ostale bez muškaraca nosioca porodice (bolest, smrt, duži zatvor …).

           Poznata moba bila je kod Ibrahima Lile (tako se zovu oni koji se prezivaju Lilić) u vrije koševine. Svi su se radovali toj mobi. Ibrahim i njegova supruga Hanka radi toga što će se uraditi poslovi i što će moći ugostiti komšije i prijatelje. Učesnici mobe, jer su znali da će sve biti dobro organizovano i da će biti zabavno. Ibrahim je određivao ko će biti kosbaša, najbolji kosac koji je na čelu. Kosbaša je diktirao tempo i imao je pravo na prigovor ako neko ne kosi čisto. Poseban je bio merak zaobići (opkositi) kosbašu. U većini slučajeva se to izbjegavalo. Za večeru je bio ražanj, a kosbaša je dobivao «kujruk». To je najbolji dio ražnja sa repom. Na mobu su dolazili i dobri i loši kosci i oni koji nisu kosili. Ibrahim se svakom radovao i dodavao: »Ha kosio, ha vodu nosio. Sve jedno je»

Kada se kupilo sijeno onda su na mobu išla djeca i žene. Djeca su posebno bila zadovoljna jer ih je uvijek bilo dosta, a posao su pretvarali u igru koja Ibrahimu nikada nije smetala. Svako je bio pohvaljivan i svako je na neki način bio zapažen. Djeca su bila pohvaljivana i za ono zašto bi od oca u svojoj njivi dobili batine.

 

 

Za mobu kosu treba dobro otkovati

 

        Žetve su bile posebno popularne. Mogli su istovremeno učestvovati cure koje su žele i momci koji su za njima vezali. Svako je imao priliku da se istakne, ali i da odabere nekog ko mu je drag, da poašikuje.

        Moba komljenja kokuruza je imala svoju posebnu draž. Održavala se uveče uz osvjetljenje lučem. To je vrijeme ženidbi i vrijeme konačnog odabira životnog saputnika. Svi su uz pjesmu, dosjetke, šale sa nestrpljenjem očekivali kada će naći kukuruz sa šarenim zrnima da ga mogu ponuditi odabranoj osobi da «prelomi».

Vremenom su se mijenjali uslovi i način života, ali su se mobe prila-gođavale novim uslovima i opstale su do kraja. Osamdesetih godina su radnici dolazili sa posla oko 4 sata poslije podne i bilo je dovoljno vremena da se organizuju mobe. To je i bilo. Svaki dan se kod nekog organizovala moba. Da bi se što više uradilo koristila se uzrečica: «Navali, mobo, zahlada».

Pri kraju sezone koševine jedan moj komšija se naslonio na ogradu vidno neraspoložen. Kad sam ga upitao zašto je zabrinut, odgovorio je: «Nemam više kome otići na pitu». Riječ moba dobila je novo ime «pita».

 

Starinska sijela

 

                                                Lijepi, veseli seljački život,

                                               koji je najčasniji i najprijatniji.

                                        Latinska poslovica

 

        U vrijeme poljoprivrednih radova sijela su se organizovala poslije urađenog posla. U toku zimskog perioda sijela su se organizovala radi druženja i zabave. Sijela su vremenom dobila svoj smisao i sadržaj sijela uveliko je zavisio od osoba koje su u to vrijeme živjele. Uvijek su postojale osobe koji su se isticale nadarenošću da svojim šalama, pjesmom, svirkom, zanimljivom pričom ili na neki drugi način uveseljavaju prisutne.

        Tambura je bila najomiljeniji instrument. Sviranje na tamburi je bilo tradicionalno kod nekih porodica. Tako je u porodicama Curići, Uvejzovići i Lilići bilo više generacija omiljenih svirača na tamburi. To se prenosilo sa koljena na koljeno sa jedne na drugu generaciju. Uz tamburu su se pjevale lijepe pjesme, ali se uz tamburu igralo i kolo. Sijela su trajala duboko u noć, o sijelima se dugo prepričavalo. Uglavnom su to bile lijepe priče, na neki način je to bio nastavak sijela. Priče su podsticale da se organizuje novo sijelo i tako redom, sve dok ne prođe zima. Nešto kasnije su se pojavile harmonike koje su postale posebno popularne. U svirci na harmonici posebno su se isticali momci iz porodice Curića. Svirka, pjesma i igranje u kolu je bilo namijenjeno omladini. I stariji su za sebe organizovali sijela. Na tim sijelima su se organizovale različite igre koje su bile zabavne i zaokupljale su pažnju svih. Među tim igrama posebno se isticala igra prstena. O ovoj igri mi je dosta pričao Kulić Jusuf, pa sam na osnovu toga i pripremio osnovna pravila igre.

 

Igra prstena

 

        U igri prstena učestvuju po dvije ekipe. Bili su aktivni učesnici, njihov broj nije ograničen i kibiceri ili posmatrači koji su se opredjeljivali za jednu od ekipa. Bili su navijači. U ovoj igri su praktično učestvovali svi.

        Za igru je bilo potrebno:

·       Dobro osvijetljena i prostrana prostorija čiji je pod morao biti prekriven

·       Veći muški prsten sa pločicom koji se sakriva

·       10 čarapa i jedna mahrama «svita» ispod kojih se u igri sakriva prsten

Prije početka igre dogovori se raspored igrača i koja ekipa započinje igru.

Igrač koji započinje igru uzima prsten u šaku, šaku  drži  iza leđa. Brzim pokretom podvlači šaku  ispod čarape. Drugom šakom pokrije čarapu, a onda polako uz zavaravanje protivnika krije prsten. U tom dijelu igre dolazi do izražaja spretnost igrača. Svaki je imao svoj način sakrivanja. Mogao je pričom skretati pažnju protivnike da ga manje prate. Radio je iste pokrete više puta sa šakom ispod čarape, a kada je osjetio da je najbolji trenutak brzo bi izvukao šaku ispod čarape i sakrio je iza leđa. To je bila prilika za predah, za dosjetke, šale. Isto bi ponovio sa drugom čarapom i tako redom za svih 10 čarapa. Na kraju isto uradio i sa «svitom». Šaku je i dalje držao zatvorenu iza leđa, jer imao pravo zadržati prsten, da ga ne sakrije niti pod koju čarapu ili «svitu». Prilikom sakrivanja prstena igrači su pravili nabore rukom koju su držali na čarapi da bi zavarali protivnika, jer bi prsten ostavljen ispod čarape trebao uticati na oblik čarape.

Dok jedna ekipa sakriva prsten druga ekipa treba da otkrije gdje je prsten. U tome učestvuje cijela ekipa. Svako procjenjuje «išćili» gdje bio mogao biti prsten. Čarape podiže samo jedan igrač. Ako prsten bude pod prvom čarapom koju je podigao, onda ekipe mijenjaju uloge. Ekipa koja je tražila prsten sada ga skriva. Ako pod prvom čarapom nije nađen prsten, onda skrivač zadržava pravo da ga opet sakriva pod tu čarapu. Ako i pod drugom podignutom čarapom ne bude prsten onda ekipa koji krije prsten ima jednog konja (poen). Poslije toga ekipa koja traži prsten otkriva  «prazne» čarape sve do dvije zadnje. Ako u tim čarapama koje podiže, nađe prsten, ekipa koja skriva broji konje. Svaka nepodignuta čarapa je jedan konj. Ukoliko ekipa koja prati skrivanje podigne sve čarape koje su prazne i ostavi samo dvije krajnje ima pravo, ako nađe prsten u predzadnjoj čarapi, da uzme prsten i nastavi sakrivanje. Preuzima igru. Ukoliko prsten ostane u zadnjoj čarapi, tada ekipa koja sakriva, zadržava igru i pribraja 3 konja za sebe.

Igra se u 200 konja (četiri noge), 4 puta po 50 konja. Ako prilikom brojanja u toku igre bude broj 9, onda se broji 11, ili ako stane na 19 i 20, odnosno na 29 i 30 tada se brojevi povećavaju na 21,31 i 41. Pri tom se mora kazati: «Ne može stati na idevet, odnosno ideset».

Igra je bila vrlo popularna. Mogla je trajati više sati i zaokupirala je pažnju svih prisutnih. O igri se pričalo, vršene su analize duže vrijeme. Poznati i cijenjeni igrači prstena su bili Lilić Kasum, Omerspahić Agan, Džebo Hasan, Kamenica Mušan itd. Posljednji zaljubljenici u ovu igru bili su Lilić Mešan, Lilić Ibrahim, Lilić Avdija, Džebo Uzeir, Kulić Jusuf, Kulić Galib, Uvejzović Muhamed, Smajić Hamdo itd. Pojavom radija, televizije ova igra je postepeno zaboravljena.

 

Moderna sijela – igranke, priredbe

 

        Način i oblici druženja se mijenjaju promjenom uslova života. Druženje posebno dobiva na značaju kada ga počinje organizovati i osmišljavati omladina.

        Šezdesetih godina se osjetno poboljšava standard življenje, što se odrazilo i na kulturno-zabavni život omladine, odnosno sela. Maksimalno se koriste prostorije zadružnog doma. U to vrijeme su bile vrlo popularne igranke i priredbe. Zapaženi nosioci zabavnog ali i pepoznatljivog kulturnog života u to vrijeme bili su: Žigić Amir, Curić Zejnil, Avdić Suljo, Lilić Huso, Lilić Smail, Ridžal Ramiz, Uvjezović Husein . . .

        Ovu uspješnu plejadu mladih entuzijasta dostojno je zamijenila, nova osamdesetih godina, koja je u sve-mu nadmašila svoje prethodnike. To su: Halimanović Ismet, Šahić Hurem, Muratović Rifet, Mijatović Blagoje (učitelj), Lilić Huso, Hakić Hasan, Uvejzović Esina, Curić Zejnil, Lilić Sead, Omerspahić Nusret, Muratović Emina. Ova generacija je pripremila Gođenjcima ali i stanovnicima obližnjih sela nezaboravne priredbe.

        Gođenjci su ponosni što su dobili prvi hor, koji su činile: Lilić Sejdefa, Muratović Dževahira, Halimanović Osmana, Džebo Mevla, Žigić Galiba, Lilić Muška …

Folklorna sekcija je sa drugim sekcijama  oduševljava-la stanovnike Gođenja ali i stanovnike Podžeplja, Plana, Žepe, Pjenovca, Nevačke i drugih sela.

 

 

Nosioci Savezne štafete mladosti

 

Sekcijama omladinske organizacije Gođenja bila je povjerena organizacija kulturno-zabavnog programa u hotelu «Gora» u Han-Pijesku 1982. godine, kada je prenoćila Štafeta mladosti.

 

        Ova generacija je nastavila tradiciju svojih predaka u svim oblastima zabave i kulture. Mnogi su se oduševljavali pripovijedanjem Lilić Adže ali mnogih drugih. Halimanović Ismet je oti-šao dalje. Napisao je monodramu «Aljo iz Krlju-ha» koja je izvedena više stotina puta na priredbama. Ista monodrama je emitovano više puta u emisiji «Selo veselo» Radio-Sarajeva.

  O uspjesima ovih entuzijasta moglo bi se pisati još mnogo, ali ću završiti podatkom da su u akciji «Mladi selu» osvojili deseto mjesto u Jugoslaviji.

 

 

Učesnici takmičenja «Mladi selu»

 

        Kod omladine je bio izrazito razvijen takmičarski duh. Učestvovali su Gođenjci u mnogim takmičenjima i branili ugled svog sela. Navešću samo jedan primjer.

        U septembru mjesecu 1980. godine omladinci: Halimanović Ismet, Šahić Hurem, Hakić Hasan, Omerspahić Agonja, Lilić Huso i Omerspahić Mehmed su pješke prešli put od Gođenja do Titovog groba na Dedinju u Beogradu. U ovom podvigu imali su punu podršku tadašnjeg predsjednika opštine Han Pijesak profesora Šabana Avdića i opštinske omladinske organizacije Han Pijesak. Medijski ih je pratila radio «Romanija» koja je u svoj program svakodnevno uključivala uživo Halimanović Ismeta koji je izvještavao o toku ove akcije. Na svom putu su dočekivani sa organizovanim programima u mjestima kroz koje su prolazili. Bile su to nezaboravne književne večeri, igranke i drugi oblici druženja sa tamoš-njom omladinom. Tada su stvorena prijateljstva koja se ni do danas nisu raskinula. Učesnici ovog pješačkog pohoda i danas prepričavaju dočeke u Novoj Kasabi, Koviljači, Petlovači, Hrtkovcima … Posebno svi ističu počast koja im je ukazana kada su propušteni, pored kilometarski duge kolone kod Titovog groba, da bez čekanja dođu na cilj. Prisutni u koloni su obaviješteni odakle i kako dolaze. Svi su ih pozdravljali aplauzom. Tom prilikom im je saopšteno da su oni druga grupa koja je pješke došla iz svog mjesta. Prije njih je bila samo grupa omladinaca – pješaka iz Bihaća. Poslije njih tradiciju pješačenja nastavila je omladina iz mnogih mjesta tadašnje Jugoslavije.

Gođenjci su znali cijeniti sve svoje mještane koji su iz ekonomskih razloga odselili iz sela. Iseljeni Gođenjci nikada nisu zaboravljali svoje mještane i rođake. Često su dolazili u svoje selo da se napiju Rakovca, da napune «akumulare» do sljedećeg dolaska. Susreti su bili dirljivi i srdačni. Standard života je dostigao nivo da se ti susreti pretvore u prave teferiče koje je redovno pratio ražanj.

 

                    

Oko ražnja se okupljalo više generacija

 

 

Najbolja je hladna lubenica

poslije vruće janjetine

 

 Svi teferiči su se završavali sijelom, pjesmom i smijehom do duboko u noć. Posebno je bio popularan teferič na Utješencu 4. jula.

 

 

Teferiči su bili prilika da se fotografiše šira porodica

 

 

Additional information